Jednom dok sam hodao ulicama Indije, primijetio sam zanimljiv prizor. Vidio sam siromašnog čovjeka kako hoda s vrećom keksa.

Vadio je jedan po jedan keks iz vreće i mrvio ih u prah. Zatim ih je gurao sa strane ceste. Tražio je pogledom mjesta gdje bi mogao staviti smrvljene kekse. Postao sam znatiželjan i želio saznati što radi.

Prišao sam mu i pitao:

“Gospodine, što radite?”

“Hranim mrave.” – odgovori mi on.

“Zaista?” – zapitao sam zaprepašten. “Nikada nisam čuo, ni vidio, da čovjek hrani mrave. Zašto ih hranite?”

Njegov odgovor je bio zapanjujuć.

“Svrha života je služenje i pomaganje drugima. No, što ja mogu dati? I ja sam prosjak. Kako mogu pomoći drugima? Nahranjen sam svaki dan milošću dobrih ljudi. Ali koga ja mogu nahraniti? Zato sam pronašao rješenje. Danas sam dobio par keksa i odlučio da danas postim. Navikao sam na post. Nije to veliki problem za mene. Odlučio sam podijeliti kekse s drugim živim bićima, mravima. Znaš li da je ova plastična vrećica keksa dovoljna da nahrani tisuće mrava? Oni ne trebaju mnogo. Tih par kekse nisu dovoljni da nahrane mene, ali ja mogu nahraniti mnoga živa bića.”

Bio sam zadivljen tim jednostavnim čovjekom i njegovim činom ljubaznosti. Kako je velik karakter ove osobe!

U usporedbi s njim, mi imamo tako mnogo. Možemo pomoći na toliko mnogo načina, ali jednostavno ne mislimo o drugima.

Mislimo da su naša sredstva samo za nas i nikoga drugoga. A ovdje se nalazi ovaj siromašan čovjek sa stavom velikodušnosti koja je neopisiva.